Rožaje me je primilo

Priča iz Sandžaka o h. Ejupu Tahiriju i njegovim muhadžerlucima

Sefket Krcic 008 big

“Gdje god pođem po dunjaluku Tetovo i Šerenu džamiju nosim sa sobom. Svuda sam hodao, po raznim zemljama i predjelima, tražio svoj drugi vatan. Našao sam ga u Rožaju, u Južnom Sandžaku. Osjećam se kao da sam u voljenoj zemlji Bosni i mom rodnom Tetovu. Kod mene redovno navraćaju ugledni ljudi, posebno pisci, novinari i drugi” – kaže h. Ejup Tahiri, vlasnik “Aksaraja” i jedan od najuzornijih džematlija u rožajskom kraju, čija životna priča može da bude izuzetan materijal za hroniku, humani roman ili filmovana scenska priča. Ovaj značajni musliman ima svoj pendžer (mnogo ljepši nego kod predsjednika Općine) sa kojeg gleda kako protiče vrijeme u Rožaju. Ovdje donosimo istinitu priču o odrastanju i velikoj brizi za svoje najbliže.

U nekoliko navrata razgovarali smo sa Ejupom Tahirijem, koji svakog puta svojim osmjehom i dobrorošlicom daje povoda za dijalog.

Ejupova ispovijest

Rođen sam 25. marta 1956. godine u Tetovu. Tačnije, moje mjesto se zove Kamenjane u blizini Tetova. Roditelji su mi bili Murat i Nurija, rođena Setić (rodom iz Zvornika). Drugo sam dijete u porodici od osmoro djece. Nas smo dva brata u Rožaju. Imamo porodice, djecu i unučad. Ukupno nas je ovdje u Rožaju 19 članova porodice, sve tri generacije.

Odlazak iz Tetova

U dunjaluk sam se uputio sa svega 12 godina. Tačnije, od 5. razreda osnovne škole našao sam se na putu jabane. Putovao sam, a nisam znao gdje. Imao sam samo potvrdu da sam učenik, jer bez potvrde nisam mogao nigdje ići. Morao sam putovati zato što sam želio da pomognem u izdržavanju roditelja i ostalih ukućana. Nije to bilo bježanje od kuće, već odlazak u jabanu iz socijalnih razloga. Sjećam se, pet dana je babo bio u zatvoru zato što me nije spremio da idem u školu, već me je uputio da budem hizmećar. Drugog izlaza nije bilo jer se nije moglo opstati, jer smo bili na najnižem socijalnom položaju u ondašnjoj Jugoslaviji, odnosno Makedoniji. Stoga, krenuo sam na put sa 12 godina, trbuhom za kruhom.

Osjek-Split-Knin

Put me jabanom odveo prema Zapadu, preko raznih preporuka. Našao sam se da radim u jednom restoranu kao lice unutar kuhinje i slastičare. Tamo sam upoznao više ljudi koji su mi bili od pomoći, da se snađem u tom vremenu kada još nisam bio svjestan svega, ali sam morao zarađivati kako bi moja porodica opstala u Tetovu. No, i pored toga, interesovao sam se i za život. Upoznao sam Ahmeda Redžepolua iz Gostivara, koji je radio u ovim gradovima i nastavio kod njega raditi.

Tekeriš kod Loznice

Za tri mjeseca uspio sam da završim preostale razrede osnovne škole, da ne bih ostao bez obrazovanja, kako bi se reklo. Nosile su me ambicije kako da lakše kontaktiram sa ljudima i da savladam jezik. Kod njegovog brata Miljaima sreo sam se sa jednim čovjekom koji se prezivao Kamber, crnomanjastog izgleda. Bilo je to početkom 70-ih godina. Od njega sam dobio mnogo ideja za moje dalje putokaze života.

Dalji put me je odveo za poslom u Semeljce kod Osijeka, a zatim u Đakovo (Hrvatska), gdje sam se angažovao da raznosim sladoled na trociklu. Tamo sam bio neko vrijeme, a zatim se prebacio u jednu gostionu u Tuzli, gdje sam pripremao burek. U međuvremenu sam putovao i radio u Gospiću, a zatim sam išao i u Zagreb, te se vratio u Travnik i Zavidoviće.

Najzad, došlo je vrijeme da služim JNA, u koju sam otišao 1976. godine.

Poslije toga sam se oženio 1977. godine sa hanumom Feridom Čović iz sela Šturlić kod Cazina. Feridu-hanumu sam upoznao kada je kao djevojka dolazila kod tetke iz Tetova, koja je bila udata za mog amidžića u našem kraju. Bili smo bliski sa tom porodicom, pa smo željeli proširiti prijateljstvo. Tako sam postao porodičan čovjek. Sa Feridom-hanumom imam dva sina, Edina i Bedrija.

Boravak u Travniku i Zavidoviću

Ovi gradovi i njihovi ljudi ostavili su na mene veliki utisak na obalama rijeka Krivaje i Bosne. U međuvremenu sam bio angažovan na raznim poslovima u restoranima u Zenici, Zdravljaku, kod buregdžije, gazde Medžiba Limanija, a zatim sam išao i za Brčko, kod Forime Hotija. Proveo sam lijepo vrijeme sa svima i ispekao svoj zanat na visokom nivou. Pored toga, bio sam izvjesno vrijeme u Puli i Poreču 1972. i 1973. godine.

Na kraju, odlučio sam osnovati svoju firmu. Imao sam uvijek svoj plan, bez obzira što nisam završio neke velike škole.

Napokon, uslijedio je moj dolazak u Rožaje 8. aprila 1971. godine. Po preporuci jednog prijatelja, Nurimana Ramadanija, pošao sam u Rožaje kod Fehima Kardovića, koji nas je lijepo primio. On danas nije živ, Allah da mu podari Džennet, ali i danas dobro stojim sa njegovom akrebom i uvijek smo u bliskim i prijateljskim odnosima. Prva radnja mi je bila kod stare Pošte, a zatim sam otvorio lokal, početkom 80-ih, kod današnje Autobuske stanice. Kada sam došao vi ste sa prijateljima dolazili u moju radnju, prilikom putovanja iz Prištine prema Podgorici. Tu radnju su mi kasnije vlasti, gradski moćnici, srušili iz raznih urbanističkih razloga. (Sticajem okolnosti, nalazeći se na relaciji Skoplje-Priština-Podgorica, autor ovih redova  bio je prisutan tom činu i napisao veći tekst za „Borbu“ i „Rad“ – napomena Š.K.). Zatim, govori h. Ejup Tahiri:

Napravio sam ovaj objekat sa dva sprata s pogledom na rožajsku čaršiju i otvorio restoran „Aksaraj“. Dakle, prije tri decenije sam se sa porodicom konačno skrasio u Rožaju.

U Rožaju sam, mogu slobodno da kažem, jako lijepo primljen i osjećam se kao u svom Tetovu, kao kod svoje rodne kuće. Redovno izlazim ljudima u susret i pripremam im hranu za razne ceremonije. Ujedno sam i vršio usluge pripremanja hrane za učenice Medrese. Kada je došao uvaženi muftija dr. Mevlud-ef. Dudić i tražio da mu ispostavim račun da plati, odbio sam da naplatim sredstva. Rekao sam to je od mene, neka posluži tim dobrim učenicama, za njihov dalji rad i napredovanje, kao i da pomognem njihovim roditeljima da spoje kraj sa krajem, jer nije jednostavno živjeti danas u Rožaju, koje je dosta izolovano od svijeta.

Moja porodica, bez obzira što ima 19 članova,  vrlo je složna. Sa mnom je brat Abdurahman (koji ima isto svoju radnju u centru grada) sa suprugom Adelom iz Makedonije, te sinovima Muratom, Miratom i Mirnesom. Ima dvije snahe – Jeftinu i Arlindu (iz Makedonije), kao i unučad Tarika i Elsana. Moje snahe, Suzana i Valjdeta, također su iz tetovskog kraja. Imamo i unučad Edinu, Medinu i Berinu i unuka Fatlinda. Treći naš brat Latif je da živi u Tetovu sa suprugom, dvije kćeri i sinom. Često ih obilazimo i koliko možemo pomažemo.

Glas islama 

Da bi ste napisali komentar, morate biti registrovani. Loguj se - Registruj se

Mjesto Virus   Mjesto Virus
 N.Pazar 101    B.Polje 7
 Sjenica 6    Rožaje 0
 Tutin 27    Plav 7
 Prijepolje 9    Gusinje 3
 Priboj 19    Pljevlja 0
 N.Varoš 11    Berane 0
Podaci ažurirani 22.05.2020 godine
  1. Najnovije
  2. Najčitanije
  3. Komentari
X

Right Click

No right click